JA TO MOGU, JA TO HOĆU!
Pročitala sam maloprije Wandin post i podsjetila se na ono što uporno zaboravljam; pozitivnu stranu... svega.
Imam sestričnu od 13 godina. Stopostotni je invalid. Nalazi se na listi čekanja za transplantaciju bubrega, a nakon te operacije očekuje je operacija koljena jer je prestala rasti i sad jako teško hoda. A inače je predivna lutkica. Prva "prava" beba u mom životu; kad se rodila imala sam 9 godina i gledala sam je kao malo čudo. Bila je prekrasno predškolsko dijete; lice kao mala, ljupka Jodie Foster, a kosa sa sitnim plavim loknicama koje su skakutale oko njene glavice kad bi hodala. Princeza. I onda se u njenom sedmom razredu saznalo da bi taj mali anđeo mogao umrijeti jer joj ni jedan bubreg ne radi kako treba. Bolnica, doma, dijaliza, jedan liječnik veli ovo, drugi ono, roditelji ne mogu dati bubreg, ide na listu čekanja, prestala s rastom i razvojem, koljena prestala funkcionirati, ne može hodati bez pomoći...
Već sam je jednom, prije prve operacije u njenom mladom životu, vodila na plave pramenove (po jedan sa svake strane) jer joj je kosa u međuvremenu malo potamnila i izravnala se, pa me prošli tjedan opet žicala da idemo u frizeraj jer, kao, sad već ima izrast na glavi. A tko bi joj mogao bilo kaj odbiti? I tako je ja unesem u auto, posjednem na prednje sjedalo (to je vrlo velika stvar za nju, voziti se naprijed,jer je usprkos svojih 13 godina vrlo sitna i malena) i krećemo. Sparkamo se kojih 20 m od ulaza u salon, a zamislite sad koja je to muka za dijete koje ne može hodati. Ali, ipak smo sad u javnosti, ona je već velika cura i ne želi da je nosim. I tako me primi za ruku i pomalo hoda. Dođemo na pola puta, vidim kako se trudi, ali joj je svaki korak sve teži i teži i sve mislim sad će mi reći da je ipak ponesem. A kad tamo, pogleda dolje, pa onda škicne koliko još ima do vrata salona i kaže glasno i odlučno: Ja to mogu, ja to hoću!!!
I nastavi tako, korak po korak, sve do ulaza i još se uspjela popeti uz tri stepenice. Ja bez riječi. Smjestim je na foteljicu, grlim i gledam kako je sretna jer je tako dugo hodala.
To bi mi svi,koji još ne znamo,trebali naučiti.
Reći "JA TO MOGU, JA TO HOĆU"! I krenuti prema svom frizeraju.
Otišla na pauzu...
Vraćam se čim se preselim u novi stan u Sisku i kupim svoje vlastito kućno računalo!
Da ne tipkam na poslu. 
U međuvremenu Vas čitam. 
:rofl